Klubskascena.com - Priča o muzici koja izumire… ( technosius puristius )

Priča o muzici koja izumire… ( technosius puristius )

Monday, 28 May 2007

Prošle su točno 3 godine otkad sam posljednji put osjetila onu super raversku atmosferu koja u meni izazove euforično stanje koje je teško ugušiti čak i mjesec dana poslije ravea. To je bilo vrijme kada su na partye dolazili svi oni mladi (a bogami I stari) ljudi koji su želeli iskusiti nešto novo i istražit ono zemaljsko. Nije bilo bitno tko je kako obučen , da li tko ima istetovirana cijela leđa ili izbušeno cijelo lice - sve je bilo u energiji koja se erektivno širila od DJ-a do izlaza iz kluba. Uđeš na party i odmah na ulazu dobiješ želju da sa galerije pogledaš nasmijana lica svojih „rave-drugara“, a kada se popneš i kada pogledaš oduševljenu i muzikom opijenu masu, koja više liči na more smileya, ne možeš zažaliti što si prešao 200km samo da bi prisustvovao totalnoj sinesteziji. I to je bilo ono što me je održavalo tokom radnih dana jer sam znala da me za vikend čeka moja mala skrivena oaza u kojoj mogu da budem sve ono što nisam inače. Možda je to zato što sam u podznaku blizanac pa u meni postoje dvije ličnosti – jedna odgovorna a druga bijesna koja kroz ravove izbacuje bijes i skida prašinu svakodnevnice. Upravo je techno bio taj koji je meni, kao i mnogim ljudima sa kojima sam imala prilike da pričam o ovom fenomenu, pomagao da istražimo sebe. Postojali su teški trenuci ; kada sam recimo saznala da se jedan od najvećih ravera iz Niša ubio nakon konzumacije prilične količine opijata.

Loša strana ravea je upravo ona činjenica koja je dovela do njegovog nastajanja. Miligrami, grami, pilule…I naravno da sam očekivala obrt kao u Garnierovoj knjizi – „After E comes F“ – ali to se, nažalost, nije desilo tako da samo mogu sumnjati u objektivnost Laurentove konstatacije. Posle svakog E dolazi F kao spasenje… Koja laž! Možda ne bi bila laž kada bi to „F“ bilo u kontekstu „fucked“ ili „fall“. Techno je bila riječ koja je tako gotivno odzvanjala u našim glavama. I to onaj pure techno koji se osjeća u celom kardio-vaskularnom sistemu i koji te drži vezanog do prve jutarnje svjetlosti koja se probija kroz rupe na krovu hangara. Energija na party-u je razbijala mikro svijetove prisutnih da bi potom napravila jedan zajednički- makrokosmos u kojem smo ostajali do posljednje ploče. Techno izumire. U to sam sigurna. Ne techno kao konkretna muzika a kad to kažem mislim na izdanja, već techno kao način života. Izbljedjela je energija građena godinama ; sve mi se čini kao da je upravo ta energija bila balon koji smo napuhivali postepeno da bi onda došlo da prenapumpanosti i pucanja istog. Nešto nalik na ižvakanu žvaku koja nema više nikakav ukus i samo se iz navike muva po ustima. Kao pasionirani konzument svih vrsta techno-a javno žalim za svim onim što je obilježilo moje djetinjstvo a čega više nema.
Ponekad sebe podsjećam na yu-nostalgičara koji žali za Titovim režimom i crvenim marama oko vrata ali teško je snaći se u svijetu koji izgrađuju neki novi klinci kojima je bitan miligram a ne vibe. Ipak, techno će živjeti dok god postoje spomenici koji će na njega podsjećati a to su ljudi koji nikada neće zaboraviti da mu sa vremena na vrijeme odaju počast dobrom vibracijom.

Martina Anđelković aka elektrcihna_shmiZLA